“Sudeći prema svemu onom što sam na predmetu Znanost o psovanju naučila – psovka nije samo dodatan začin rečenici. Već i životu uopšte i da pritom nikada nije nešto posebno naudila niti djeci, niti odraslim ljudima.”
Niko od nas ne psuje pred svojom djecom, odnosno svi mi psujemo pred svojom djecom, odnosno ne pred njima, ali iza njihovih leđa psujemo, ili niko ne psuje u porodici, a dijete ga trese kao kočijaš jer čuje drugdje. Budimo realni – psovke su sastavni dio života i ponekad se stvarno čini da bi se zbog tih jeb… psovki više trebali prestati živcirati.
Ma zapravo – ko ga j…, imaju one i svoje prednosti. “Ja mislim tako”, objavila je na portalu Your Tango Sarah Hosseini, nakon što je doživjela jednu (ne) zgodu sa svojom kćerkom u školi.
Ja inače pišem za život, stalno se igram riječima i priznajem, psovke su mi važan dio uopštenog žargona. U kojem god smislu krenuli pričati ili pisati. Studirala sam kreativno pisanje gdje smo obrađivale sve jezične i govorne aspekte. Uključujući i psovke, naravno. Zato mi je to psovanje jedan nužan dio svakodnevnog života, začinjenog života i teško da ću ikada na psovku gledati kao na neki veći tabu.
Zato nemojte misliti da sam ja samo neka kul mama koja psuje na sve strane samo zato da bi bila kul. Ma jok. Nekada znam zašutjeti, ali realno – volim psovke. Volim kako dodaju začin misli koju želimo izreći, sudeći prema svemu onom što sam na predmetu Znanost o psovanju naučila – psovka nije samo dodatan začin rečenici. Već i životu uopšte i da pritom nikada nije nešto posebno naudila niti djeci, niti odraslim ljudima. Čak štaviše. Riječ nikada ne može nauditi, ali zato može nauditi način i kontekst u kojima je izrečena. A to nema često nema veze s ovim sočnim riječima koje izgovaramo samo kao dodatak svakodnevici. Bez da ikoga vrijeđamo.
Tako bi primjerice svakog roditelja koji svoje dijete nazove, šu..om, ili jeb… ovo jeb… ono, automatski nazvala šu..kom svinjom koja nije zavrijedila imati dijete. Jer vrijeđa. Ali ako zapnem malim prstom za kauč da dreknem iz petnih žila F….ck – e onda je to ta normalna psovka koje se stvarno ne bismo ni trebali sramiti. Čak ni kada je naše dijete izvali negdje pred drugima. I baš zato djecu treba pustiti da ga i oni nekad začine – da daju dodatak svojoj misli, jer koliko god bi neko to možda zabranjivao svom djetetu, pazio što govori pred djetetom, a ono bi to opet negdje čulo …. jer zaista? Zar je uopšte je…no važno? Psovka otpušta nerve! I zato ne samo da je dobro ponekad otpustiti ventil, ako ste mama, zavitlajte koju psovku ponekad – činit će vam dobro.
Iz više razloga:
1. Klinci tad odmah poslušaju
Kada klinci za nešto zapile pa vi s njima lji-lji-lji, pa objašnjavate, tapkate oko njih, sve branite, ali bez tona i argumenta, a oni su uporni dalje. Ali kada im fino rečenicu zavrište sočno, neće se više baš tako truditi opet pitati. Jer su sad je…eno shvatili da je “ne” – ne.
2. Daju savršen opis
Znate ono – imate najbolje vino, čitate najbolju knjigu, imate najboljeg muža. Možete vi sad sve to opisivati sa superlativima, nadugačko i naširoko. Ali, na kraju će isto zvučati baš kao da ste samo rekli “je..no je.”
3. Njima bolje štitimo djecu
Kada mama želi da je se primijeti – odmah – treba joj opaki look – opaki pogled i obično samo jedna psovka. I sada zamislite da morate zaštiti svoje dijete od nekoga, nečega, a to vam baš ne uspijeva pametnim razgovorom. Ali kada posegnete za sočnim riječima pretvarate se u bitch koju će odjednom svi rado saslušati.
4. Bolje otpuštamo svoje emocije
Je… ga nekad je lakše tako. Ne mora to ni biti puno sočnih riječi. Tek jedna psovka koja će dodati puno na emociju koju želimo opisati i ispoljiti. I ako je nama tako lakše, ma nek i dijete sebi da oduška. Pogotovo u trenucima kad je frustrirano. Nek vikne, nek kaže da je je… no ljut, bez da ga iko gleda poprijeko kao da je tom ljutnjom nekoga bukvalno ranio.
5. Glupo zvuči, ali dijete koje zna psovati pred drugima će ispasti “jače”
Kada klinci krenu sami rješavati svoje konflikte, na vazi je uvijek mnogo toga, ali jedno je sigurno. Dijete će se znati bolje obraniti uz pokoju sočnu. Možemo mi raspravljati o tome da je to možda malo krivi način, da djeca tako u svom domu uče biti neugodni prema drugima, ali ne – ako je psovka dozirana, ako se njom ne vrijeđa, već naglašava bit, onda je ona društveno prihvatljiva. Jer ionako je društveno prihvaćena na svakodnevnoj bazi.
6. Sočna psovka otkriva kreativnost
Reći ću samo jedno – priče i tekstovi u kojima ima dosta sočnog sadržaja, kao poželjnog opisnog dodatka – takve priče imaju veću publiku. A kada to kaže i znanost, istraživanja, trendovi, treba li onda još jednom naglasiti da je psovka ponekad je..no potrebna?
7. Ljudi koji psuju otvoreniji su i imaju više empatije prema drugima
Svako ko će bez imalo pardona u svom govoru opaliti pokoju sočnu, bez opravdavanja, skrivanja usta i samoušutkavanja, jasno će pokazati da ima dovoljno samopoštovanja, samopouzdanja, da čvrsto stoji na zemlji i da ne sudi samo tako ni drugima. I zato su takve osobe češće baš one koje pokazuju više empatije, više tolerancije prema drugima i zato kada god vam dođe da nekim je…nim epitetom počastite nešto pred djetetom, znajte da ste mu tako dali još jednu lekciju – naučili su se bolje i lakše izražavati. Naravno – dok god psovke ne koristite za vrijeđanje, ali, toliko je..no bezobrazni nadamo se niste.
Izvor: hayat.ba
